Sveučilište u Zagebu

Filozofski fakultet

Odsjek za arheologiju

Seminarski rad:

Ranokršćanska Salona

Miroslav Vuković

Zagreb, 2010.

Sadržaj:

Str.3..................................Uvod

Str.4..................................Urbanistički razvoj

Str.8..................................Arhitektura

Str.23................................Skulptura

Str.28................................Slikarstvo i Mozaik

Str.30.................................Zaključak

Str.31.................................Literatura

I. Uvod

Kako bismo lakše shvatili prijelaz Salone iz antičkog u ranokšćanski (kasnoantički) grad moramo se osvrnuti na povijesne okolnosti krajem 3. i početkom 4. st. Iako već od sredine 3. st. i materijalno pratimo širenje kršćanstva na području današnje Hrvatske, tek od 313. godine i milanskog edikta Konstantina Velikog kršćanstvo dobiva pravi zamah na ovome području što se očituje kako u materijalu i u povijesnim izvorima. Širenje kršćanstva u hrvatskim krajevima možemo smjestiti i u 1. st. prema nekim povijesnim izvorima. Apostol Pavao navodi u svojoj Poslanici Rimljanima (15,19) da je proširio kršćanstvo sve do Ilirika, a u drugoj poslanici Timoteju (4,10) da je Tita poslao u Dalmaciju.

Materijalnih dokaza o ovome širenju u 1. st. nema, ali to je razumljivo s obzirom da ni u drugim krajevima antičkog svijeta materijalnih ostataka kršćanske kulture nema prije kraja 2. st. ili početka 3. st. Proučavajući širenje kršćanstva u drugim rimskim provincijama dolazimo do spoznaje da se širenje vjere najprije fokusiralo na glavne provincijalne centre pa onda i na manje gradove i naposlijetku na sela. Do izdavanja milanskog edikta kršćani su bili proganjani i prisiljeni prakticirati svoju vjeru u tajnosti. Jedan od najvećih progona zbio se za vrijeme cara Dioklecijana 304. godine koji je među ostalim rezultirao i s 9 salonitanskih mučenika kojima je dosuđena smrtna kazna od strane namjesnika provincije Dalmacije. Njihova imena su nam ostala sačuvana: Domnio, Septimus, Anastasius, Asterius, Felix, Gaianus, Antiochianus, Telius i Paulinianus[1] , i dokazano je postojanje svih osim Felixa. U 4. st. biskupije u Dalmaciji su uz Salonu koja je bila crkveno središte mogle biti još Jader, Narona i Epidaur, dok u 6.st. brojimo već 15 dijecezanskih središta: Curicum (Krk), Apsorus (Osor), Arba(Rab), Senia(Senj), Jader(Zadar), Scardona(Skradin), Muccur(Makarska), Narona (Vid kod Metkovića), Epidaurum (Cavtat), Rhisinium(Risan), Ludrum (?), Baloie (Šipovo u Bosni ?), Bistue (Zenica), Martari (Mostar, Cim ?), Sarsenterum (Aržano ?). Još jedna činjenica koja povećava važnost Salone kao kršćanskog središta je i kontinuitet biskupa u Saloni koji pratimo poimence od kraja 3. St. do početka 7. st.

II. Urbanistički razvoj

U drugoj polovici 3.st. učestali upadi barbara prisiljavaju Rimsko carstvo da ulaže velike količine novca u obranu i tako uzrokuju inflaciju na širem području carstva. Kao posljedica toga prvenstveno gradovi degradiraju u društvenom, upravnom i graditeljskom pogledu, najbolji primjer ovoga procesa nalazimo u samoj Saloni gdje se na sjevernoj strani foruma podiže torkular za tiještenje grožđa[2]. Godine 392. kršćanstvo dobiva status državne religije i tu počinju veći utjecaji na arhitekturu grada. Napuštaju se stari religijski i civilizacijski centri i lokacije kao što su forum, terme, teatar i kapitolij, neki od njih bivaju uništene radi građevinskog materijala a neki prenamijenjeni u stambene i druge objekte. Kršćanstvo je na nekim mjestima izravno zabranjivalo aktivnosti vezane uz stara središta života, a na nekim mjestima ih je samo destimuliralo. Nova središta grada nalazila su se uz crkve i katedrale koje su u većini slučajeva bile smještene na mjestima gdje su prije njih bile domus ecclesiae.

[pic]

Sl 1. Tlocrti gradova s naznačenim položajem foruma (crno) i

starokršćanskog kultnog centra IV – V st. (prema M. Suiću)

Jedina iznimka kod ovih primjera je Zadar, gdje su forum i inicijalno kultno središte kršćanstva bili odvojeni, ali se prva crkva u Zadru i kasnije katedrala sagradila na sjevernom dijelu foruma. U zadarskom slučaju ne postavlja se pitanje kako i zašto novo kulturno središte nije podalje od staroga nego, kako to da se kršćanski kult mogao začeti upravo u njedrima staroga rimsko-poganskoga[3].

Slika grada u ovom razdoblju se mijenja u samoj osnovi, zdanja su sve manja sa manjim i kraćim prostorijama u sebi. Tlocrti objekata su neuredni, smanjuju se javne površine, a ulice postaju uže i zakrivljenije i malo po malo se gubi onaj karkateristični antički pravokutni tlocrt grada. Vrijeme kasnog IV i V st. je iznimno turbulentno razdoblje za carstvo, što se odražava i na gradskoj arhitekturi. Iako je financijska i gospodarska situacija loša gradske zidine se održavaju i obnavljaju redovito, doduše koristi se materijal izvađen iz gradske arhitekture ili čak u nekim primjerima nadgrobni spomenici i amfore ispunjene žbukom[4]. Mnogi od tih nadgrobnih spomenika su zbog svoje vrijednosti izvađeni i pohranjeni u muzej[5].

Kršćanska groblja u okolici Salone su bila smještena uz grobove mučenika, često bez reda i organizacije, za razliku od antičkih koja su bila smještena uz ceste. Zorni primjer ovakve vrste pokopavanja nalazimo na nekropoli na Manastirinama (sl. 3.). Postoje i sređene ranokršćanske nekropole kao što je groblje na Marusincu[6] (sl.2) iako na njih rjeđe nailazimo.

[pic]

Sl. 2. Kršćansko groblje na Marusincu, situacija u IV. I V. St. ( tlocrt, prema E Diggveu)

U ta nesigurna vremena izbjeglice iz drugih rimskih gradova često dolaze potražiti zaštitu u antičke gradove na istočnoj obali Jadrana, o egzodusu iz Panonije i drugih krajeva nam svjedoče natpisi[7]. Za novopridošle ljude bilo je potrebno organizirati stambeni prostor pa su im u tu svrhu poslužile dotadašnje javne površine i gradska zdanja[8]. Otvoreni prostori ispred crkava i katedrala se postupno sve više razvijaju i šire sve dok se u kasnijem srednjem vijeku ne razviju u katedralni sklop sa trgom.

[pic]

Sl. 3 Salona, Manastirine, grobne memorije iz doba prije gradnje bazilike (IV. St. tlocrt prema R. Eggeru)

III. Arhitektura

Prvi arheološki trag kršćanske arhitekture na prostoru Dalmacije je pronađen u Saloni i smještamo ga nešto iza polovice III. st. Radi se o tzv. crkvi u privatnoj kući iliti Domus Ecclesiae. Najcijelovitiji primjer nalazimo u sjeverozapadnom kutu novijeg dijela grada ( Urbs Orientalis )[9], radi se o crkvi koja se smjestila u termalnu dvoranu stambenog objekta. ( Naziva se još i Oratoriji A). Na zapadnoj strani glavne dvorane nalazila se polukružna klupa, s uvučenim krakovima u njezinu unutrašnjost, koja je služila svećenstvu što koncelebrira obred. Klupa je odvojena od perimetralnog zida u kojem su se nalazila jedina vrata prema van. Prezbiterij je podignut za stepenicu od dijela namijenjenoga puku. Je li postojala pregrada nije sigurno, ali očito nije bila od kamena, jer na podu nema tragova za uglavljivanje pilastara, nosača pluteja. Pred vratima bijaše dvorište s fontanom za ritualno pranje ruku prije ulaska u posvećeno mjesto[10].

[pic][pic]

Sl. 4. Starokršćanski oratorij (oratorij A), druga polovica III st. ; lijevo – tlocrt prema W. Gerberu ; desno – rekonstrukcija izvornog izgleda prema B. Gabričeviću

Crkvena je dvorana bila povezana vratima i stepeništem s gornjim katom . Na gornjem katu mogla je biti dvorana za sastanke i pouke. Tim su sastancima smjeli pribjevati i još nekršteni, a na tajnom dijelu obreda samo pripravljeni i kršteni vjernici. Inicirani su se dakle, spuštali stubištem i ulazili u već prije spomenutu dvoranu. Vrata na zapadnoj strani su nepogodno smještena u odnosu na dvoranu, ali tako je crkva bila otvorena iznutra, a zatvorena izvana. Time su posjetitelji bili zaštićeni od uznemiravanja u vrijeme dok je kršćanstvo još bilo zabranjeno. Kroz ta zapadna vrata ulazili su po svoj prilici samo svećenik i koncelebranti, a puk preko gornjeg kata i stubišta. Smještaj oltara na zapadnoj strani dvorane iza kojega je bila klupa za kler omogućavao je da svećenik bude okrenut licem istoku, a u isto vrijeme i puku. Takav način službe božije prevladavao je u Rimu, a u Salonu su ga valjda donjeli zapadni misionari[11].

Oratorij B se obično smatra dijelom crkvenog sklopa zajedno sa oratorijem A, karakterizira ga kvadratna apsida koja je podignuta za nekoliko stepenica iznad ostaloga prostora. Iako postoji par teorija o oratoriju B, među ostalima i to da je sagrađen na svetištu vode (izvora) – na što upućuje to što se apsida nalazi na kanalu od advedukta, ono što je sigurno je da je sagrađen kasnije od oratorija A. To spoznajemo iz proučavanja dva pilastera koji su flankirali apsidalni dio i čija su čela ukrašena križevima koji sigurno nisu iz vremena prije Crkvenog mira ( teško je da su ranija od druge polovice IV. St.).[12]

Monumentalne bazilike

Oko sredine IV. st. počinje gradnja monumentalnih bazilika, u gradovima i na grobljima van gradova. Kao i svaka druga građevina, imaju svoj razvoj koji započinje bazilikama jednostavnog longitudinalnog tlocrta, koje imaju u većini slučajeva i dozidane sporedne prostore, kao što su narthex, prothesis i diakonikon. U ovo doba se baptisterij pojavljuje samo uz značajnije objekte, dok ga kasnije pratimo gotovo u svakoj crkvi i to unutar izdvojenog dijela objekta ili kraj njega kao dodatak. Postoje neke naznake o postojanju konstantinske bazilike ispod objekta kojeg znamo kao južnu baziliku u Saloni. Sastoji se od četverokutne dvorane bez brodova sa polukružnom apsidom, na kojoj se nalazi mozaik sa natpisom koji nas upućuje na njezinu dataciju u IV st.[13] S obzirom da je u IV st. na istočnom Jadranu kršćanstvo kao religija još u povojima ne možemo ni očekivati da ćemo pronaći monumetalne bazilike kakve imamo u Rimu ili u Svetoj Zemlji iz toga doba, ali širenjem kršćanstva i povećanjem broja vjernika u Dalmaciji i Istri uskoro dolazi do potrebe za većim i raskošnijim zdanjima.

Period od kraja IV. st do kraja V. st.

Krajem IV. i početkom V. St. počinje nova faza razvitka starokršćanstva u Dalmaciji.[14] To se najviše očituje po veličini ovih objekata naspram onih ranijih, prvenstveno u urbanim središtima iako se u ovom razdoblju počinju pojavljivati znakovi ranokršćanstva i na selu. U to vrijeme se oblici crkava ne mijenjaju ali zato dolazi do standardiziranja postojećih tlocrta i povećanja gabarita. Iako povremeno na licu mjesta dolazi do manjih promjena sve crkve u Dalmaciji iz toga razdoblja poštuju standardizirane omjere: dužina – širina (1 – 2, 2.5) i omjer brodova: srednji – bočni (1-3).[15] U većim biskupskim središtima postoje slučajevi tzv. udvajanja crkvi pri čemu nastaju dvojni objekti (basilicae geminatae). Najbolji primjer ovog tipa gradnje nalazimo u episkopalnom kompleksu u Saloni koji su na mjestu ranijih termi izgradili biskupi Simferije i Hesihije. O ovome nam svjedoči mozaični natpis na tjemenu apside sjeverne bazilike uz pomoć kojega ovu dvojnu baziliku datiramo u kraj IV. i početak V. st.[16]

[pic]

Sl. 5 Episkopalni kompleks u Saloni (stanje u doba biskupa Simferija i Hesihija), rano V. st (tlocrt – prema T. Marasoviću

Premda nije moguće sa sigurnošću utvrditi funkciju druge bazilike, vjerojatno je da je to neka vrsta početka razvoja biskupskog dvora. Ovoj teoriji u prilog ide i činjenica da se nalazi na poziciji koja nam potvrđuje da je biskup u to doba bio vlasnik posjeda od bazilike do zidina koji uključuje i terme(sl.5). Lako je moguće da biskup već u V. st postaje najmoćnija osoba u gradu.[17] Obje su bazilike trobrodne, s time da sjeverna ima apsidalnu klupu za kler i odvojeni pravokutni baptisterij sa šesterokutnom piscinom. Nedostaju tu neki ključni dijelovi kao što je narteks, spoj s krstionicom, ali to se vjerojatno može pripisati preslojavanjem kasnije faze objekta preko ranije.[18] Ovdje treba napomenuti i činjenicu da ovo nisu jedini tipovi bazilika koje nalazimo u Saloni iz tog razdoblja, naime postoji i čitav niz župnih crkava na raznim mjestima po gradu. Ove crkve su redovito trobrodne i po dekoraciji i raskoši se ne razlikuju mnogo od onih koje nalazimo u episkopalnom središtu Salone. Kao dobar primjer možemo navesti tzv. arijansku baziliku i tzv. basillica iuxta portum.

Period VI. St.

Približno od 480. do 550. godine traje okupacija Dalmacije od strane Istočnih Gota (arijanaca). U ovom periodu se primjećuje znatan pad u inače dosad naglom usponu starokršćanske kulture i graditeljstva iako je to teško arheološki prepoznatljivo (s obzirom da se radi o periodu od samo 70 godina), možemo pretpostaviti da je tome tako bilo s obzirom da je to bilo vrijeme rata i nesigurnosti. Postoje neke teorije da su neke od bazilika u Saloni bile arijanska središta ali takve navode iako su mogući ne možemo dokazati s obzirom na to da ne postoji razlika između arijanaca i ostalih kršćana u to doba.[19]

[pic]

Sl. 6 Episkopalni kompleks, stanje sred. VI. St. kad je dodana biskupova palača (prema E. Dyggveu)

Krajem gotske vladavine primjećuje se ponovni uspon u graditeljskom smislu. U prvim desetljećima VI. st. započinje pregradnja episkopalnog kompleksa i južna crkva dobiva oblik grčkog križa umjesto dosadašnjeg longitudinalnog oblika. Promjene ne staju tu, već se odražavaju i na baptisterijalnom kompleksu koji poprima oblik oktogona (sl.6 i 7). Vjerojatno je da su u drugoj polovici VI st. učinjene i druge značajne promjene u biskupskom dvoru kao što je dodavanje natkrivenog tetrapilona kod ulaza i ukrašavanje kapitela ulaza sa monogramom nadbiskupa Petra.[20]

[pic]

Sl. 7 Episkopalni kompleks, V-VI st. tlocrt (prema E Dyggveu)

Dyggveov tlocrt kompleksa iz toga razdoblja upućuje na to da se u episkopalnom kompleksu razvio neki oblik svečane dvorane za primanje, sa dvorištem koje je bilo okruženo trijemovima. Takav objekt je služio kasnoantičkim veledostojnicima i biskupima za primanje puka i klera, i često je bio neizostavni dio biskupskog dvora.(sl.7)[21]

Nakon Ostrogotske prevlasti bizantski car Justinijan pokreće svoju kampanju za oslobođenje Italije i istočne obale Jadrana. U tom periodu u gradove po Dalmaciji i Istri dolaze istočnjački utjecaji pod kojima nastaju novi oblici crkava dosad neviđeni na ovim prostorima. U Saloni na lokalitetu Gradina imamo primjer tih novih utjecaja u crkvi centralnog tlocrta koja ima kvadratni brod s apsidom.(sl.8) Ona ima kružno postavljene stupove u unutrašnjosti, apsidiole s unutrašnje strane zidova, a glavna apsida je neuobičajeno plitka.

[pic][pic]

Sl. 8 crkva centralnog tlocrta u Gradini, VI. st.(prema J. Marasoviću)

Centralni tlocrt nije jedini novi oblik gradnje koji se počinje prakticirati u Dalmaciji, tako u Saloni imamo basillicu orientalis i basillicu occidentalis od kojih ova prva ima transept u obliku slova T, a u drugoj je E. Dyggve otkrio naznake troapsidalnosti (što je doduše malo vjerojatno u tako ranom periodu, ali se ne može u potpunosti otpisati).[22]

[pic]

Sl. 9 Basillica occidentalis, VI. St. (prema E. Dyggveu)

[pic]

Očito je da je T transept u basillici orientalis imao sepulkralnu namjenu (procesije), jer je pred apsidom već davno bila otkrivena konfesija. Istočna bazilika predstavlja prvi nepobitni trag ulaska sepulkralnog kulta unutar gradskih zidina.[23] Od novih oblika gradnje treba napomenuti i pojavu cenobitskih samostana sa benediktinskim regulama na Jadranu sredinom VI. St. Iako su pretežito rasprostranjeni po otocima, u Saloni na Rižinicama nalazimo samostanski kompleks iz VI. St. Ovakvi samostanski kompleksi su se sastojali od: stambenog objekta za monahe (cellae), gospodarskih zdanja ( tijeskovi, mlinovi, dvorišta, trijemovi), te bogomolje (manje crkve s polukružnom apsidom). Neki od njih su imali čak i fortifikacije, a u ruralnim sredinama su samostani zapravo nastavili ulogu antičkih villa rustica.

[pic]

Sl. 11 Rižinice, Salona, samostanski kompleks, VI. St. (tlocrt – E. Dyggve)

Groblja – ranija faza

U okolici Salone nalazimo već prije spomenuta mučenička groblja koja se nakon objave milanskog edikta počinju uređivati, do toga vremena su se ostali kršćani bez reda i pravila pokopavali uz svoje mučenike. Najveća, najistraženija i najbitnija groblja su na Kapljuču, Manastirinama i na Marusincu. S pojavom kulta mučenika pojavljuju se i memorije na grobljima. Memorije (sl.12) su skromne apsidalne građevine koje služe kao kripte, vlasnik je najčešće u samoj apsidi, na povišenom mjestu od ostalih.

Na Manastirinama, groblju iz IV. st. imamo najbolji i najraskošniji primjer upotrebe memorija. (sl.3) Na tom se lokalitetu cijeli jedan niz memorija nanizao poput prstena oko mučeničkog loculusa i tako ga u potpunosti zatvorio izvana.[24]

[pic]

Sl. 12 Manastirine, Salona, IV st. grobnica salonitanskih mučenika u memoriji I.

Na Marusincu nalazimo mauzolej sv. Anastazija kao centralni objekt oko kojeg se pokopavaju kršćani. Iako su grobovi oko mauzoleja u većini slučajeva obični ukopi sa tu i tamo ponekim grobom sa svodom, važnost mauzoleja samog po sebi je velika. „Mauzolej ima kriptu za smještaj pokojnika te gornji kat namjenjen pogrebnoj liturgiji. Katove dijeli pod što počiva na bačvastom svodu, a međusobna komunikacija ostvaruje se kroz mali četvrtasti otvor.“[25]

Najmanja koncentracija grobova bila je oko memorije mučenika Asterija na Kapljuču. (sl. 14). Tu je bio jedan loculus sanctus unutar slobodnostojeće apside. Bilo je nekoliko faza ravitka mučeničke memorije do konačnoga oblika s otvorenim četvrtastim dvorištem koje je poslužilo kao pokapalište.[26]

[pic]

Sl. 14 Rekonstrukcija memorije mučenika Asterija, rano IV. st. (prema E.Dyggveu)

Groblja – kasnija faza

U V. st. počinju pregradnje na velikim grobišnim kompleksima u Saloni. Na mjestima gdje su se prije nalazile kapele i na mjestima gdje su pokopani mučenici počinju se graditi velike bazilike. Takve bazilike pokušavaju unutar svojih gabarita zadržati memorije i većinu svetačkih ukopa koji su na tim lokacijama, premda to nije uvijek moguće kao što možemo vidjeti na primjeru Marusinca. (sl. 15) „ Naime, Anastazijev je maulozej ostao izvan zidova bazilike, ali je ušao u sastav cjeline kompleksa kao njegov bitan dio. Sarkofag s tijelom mučenika se, međutim, prenosi u svetište crkve. Na Marusincu se stoga gradi nova, vrlo velika bazilika, koja je svoje zidove položila i preko mnogih ranijih grobnica, a u svoj sustav je uključila samo mali broj memorija, dok su svetište i apsida posve novi. Do te bazilike nastala je tzv. Basillica discoperta, čije je svetište i apsida iz ranijeg doba, a pred njom je sazidano otvoreno dvorište s trijemovima na tri strane.“[27]

[pic]

Sl.15 Marusinac, Salona, V.st., rekonstrukcija s mozaicima (prema E. Dyggveu)

Na Kapljuču (sl.16) i Manastirinama (sl.17) se težilo tome da grobovi mučenika budu smješteni unutar bazilike i da zapravo tvore na neki način centralni dio objekta. Bazilike koje nalazimo na grobljima se ne razlikuju pretjerano od onih u gradovima jer im je osnovna funkcija ista; održavanje mise i liturgijskih obreda.

[pic]

Sl. 16 Salona, Manastirine, V. st. (prema R. Eggeru)

[pic]

Sl. 17 Salona, Kapljuč, kasno VI. – rano V. st. (prema E Dyggveu)

IV. Skulptura

Za razliku od antičkih vremena kada su rimskom kulturom dominirale skulpture, slavoluci i trijumfalni stupovi u vrijeme kada se ranokšćanska kultura afirmirala gotovo potpuno nestaje taj vid umjetničkog izraza. Ono što možemo smatrati ranokršćanskom skulpturom se zapravo najviše svodi na nadgrobnu plastiku i crkvenu plastiku.

Nadgrobna plastika

Krajem III. st. javljaju se prvi kršćanski motivi na sarkofazima, oni su izmiješani sa do toga vremena standardnim motivima rimske iliti „poganske“ tematike. Dapače u vrijeme Dioklecijanovih progona su motivi namjerno rađeni neutralnima, tako da se mogu shvatiti i na starokšćanski i na uvjetno rečeno poganski način. Primjer takve vrste mješavine motiva na nadgrobnoj plastici nalazimo na sarkofagu Dobrog pastira sa lokaliteta Manastirine, kojeg datiramo na početak IV. st. a čuva se u arheološkom muzeju u Splitu. Prikazi na sarkofagu sastoje se od tri odvojena polja od kojih su dva bočna pod arkadama a srednje polje je pod edikulom s tzv. sirskim arhitravom. Od njih desno pripada mužu (drži svitak u ruci i izgleda kao filozof), lijevo ženi (drži malo dijete u rukama), a u sredini prikaz pastira s ovcom na leđima. Oko muškarca i žene nalazi se sve zajedno 36 malih likova koji najvjerojatnije predstavljaju rodbinu i prijatelje. Ovaj sarkofag sadržajem svoje nadgrobne plastike na neki način na umjetničkoj razini predstavlja kraj rimskog – poganskog vremena, i početak rimskog – kršćanskog razdoblja.[28]

Sa bočne strane sarkofaga nalazi se prikaz muškaraca, žena i djece oko vrata monumentalne grobnice u stavu molitve kakva je karakteristična za kršćanstvo. Ono što je još specifično za ovaj sarkofag je činjenica da je bočni prikaz rađen Konstantinskim stilom, što je jasno odličje kasne antike.[29]

Sarkofag Dobrog pastira nije jedini primjer takvog prelaska u kasnu antiku, iako jest najbolje očuvani. Naime ostali su primjeri fragmentirani, a nalazimo ih u obliku sarkofaga ( sarkofag Julije Aurelije Hilare s prikazom pastira ) ili potpornih figura ( npr. noge od stola, stolice, nosač za fontanu....i dr.).

Na Manastirinama, upravo kraj sarkofaga dobrog pastira pronađen je i sarkofag Hipolita i Fedre iz prvog desetljeća IV. st. Ovaj sarkofag ima pogansku tematiku na sebi što je jako zanimljivo jer je ukop na jednom od najvećih kršćanskih grobalja u Saloni. Stilski je on jako zanimljiv jer se pouzdano zna da je proizveden u Rimu, a njegov reljefni prikaz ne sadržava nikakve prekide ni polja unutar sebe već je napravljen kao niz na sarkofagu. Likovi koji su prikazani su svi iste visine, bez obzira na to da li sjede ili stoje, a pozadina je gotovo nezamjetna. Taj prikaz nam na neki način pojašnjava pojavu kasnijih srednjovjekovnih reljefnih prikaza na kojima se nalaze prikazi sa upravo gore navedenim karakteristikama.[30]

[pic]

Sl. 19 Sarkofag Hipolita i Fedre, mramor, Salona, Manastirine, rano IV. st. AM Split

Još je bitno spomenuti poklopac groba koji je bio izdubljen u stijeni na kojemu su prikazani portreti djevojčice i dječaka ( Aurelie Maxime i Aurelia Satria), i sarkofag djevojčica Sofronije i Petronije sa Manastirina. Prvi se datira po stilskim obilježjima u konstantinovo doba, a drugi u treće desetljeće IV. st.

Sredinom IV. st. počinju se na sarkofazima pojavljivati kršćanski simboli ( Kristovi monogrami, golubice križevi i slično ). Za to nam dobar primjer daje poklopac sarkofaga Auguste s prikazom Kristova monograma, golubice te slova Α i Ω.

U VI. St. ukrasi na sarkofazima su sve rjeđi, i tako postepeno dolazimo do sarkofaga koji imaju s prednje strane samo jednostavan ukras križa u sredini oko kojeg se eventualno nalaze vitice bršljana, ili je on sam upisan u kružnicu. Ovakve sarkofage nalazimo u Saloni, na Braču, pa čak i na zapadnoj obali Jadrana, koji su očito izvezeni tamo (od bračkog su kamena).[31]

Crkvena plastika

Izgradnjom bazilika u IV. st. javila se i potreba za dekoracijom crkvenog namještaja, i općenito unutrašnjosti crkve. „Najvažniji primjer starokršćanske crkvene skulpture je salonitanska menza u obliku grčkoga slova sigma, s arkadicama na traci rubnoga izbočenja. U središtu je Krist s nimbusom i otvorenim svitkom. Na bazi, u obrubnoj traci, nalazi se glava koja personificira vjetar te kit koji izbacuje proroka Jonu s palminom granom u ruci.“[32] Datiramo ju u kraj III. Ili početak IV. st. Menze su služile zapravo kao ploče od stola ili u ovom slučaju oltara.

U kratkom roku se motivi u crkvama standardiziraju i većinom nema nekih većih odstupanja. Obično se radi o urezanim ili plastičnim križevima i Kristovim monogramima.

U VI. st. se i dalje zadržavaju relativno jednostavni ukrasi ali je razlika u izvedbi puno veća. Naime u to doba se uvozio crkveni namještaj s Prokonesa koji je dolazio sa već gotovim ukrasima. Motivi su i dalje monogrami i križevi ali u kombinaciji sa raznim dekorativnim, često geometrijskim motivima. Iz toga doba valja spomenuti monogram biskupa Honorija te dvije oltarne pregrade, od kojih je jedna sa motivom križa, a druga je izrađena od niza stupića što nose gredu koja je ukrašena nizom palmeta u arkadicama.

V. Slikarstvo i Mozaik

Freske su bile u antičko doba jedan od najomiljenijih načina ukrašavanja pa možemo pretpostaviti da ih je bilo mnogo i u Saloni, kako u crkvama i grobnicama, tako i u privatnim domovima, ali nažalost sačuvalo ih se jako malo. Zapisi nam govore o freskama u pogrebnim komorama na sve tri nekropole u Saloni, ali od njih su ostale samo neke fragmentirane sa Marusinca.

Osim na salonitanskim nekropolama nalazimo i fresku u oratoriju amfiteatra, koju datiramo u VI. st. Iako je freske ostalo sačuvano jako malo može se vidjeti glava i ramena sa natpisom iznad prikaza iz kojeg čitamo da se radi o salonitanskom mučeniku Asteriju.

Ukrašavanje mozaikom je iznimno popularno u to doba u čitavoj Dalmaciji i Istri, u Saloni su nam ostali sačuvani podni mozaici koji su očito mogli biti samo dekorativni, ali su mogli i ispunjavati zavjetnu ulogu kao oni pronađeni na Kapljuču. Najvažniji mozaik smještamo u VI. st. a nalazio se u baptisterijskom sklopu u Saloni. Nađen je još početkom XIX. st. i nažalost je izvađen i nestao je. Sadržavao je prikaz kantarosa sa dva jelena, svaki sa jedne strane. Važnost ovog mozaika nije samo umjetnička nego i činjenica da se iznad tog prikaza nalazio tekst 42. Psalma koji stavlja u kontekst taj motiv jelena i kantarosa. Naime taj isti prikaz je u VI. st. bio raširen ne samo po Jadranu, nego i po cijelom Istočnom Mediteranu.

Umjetnički obrt

Predmeti koje svrstavamo pod umjetnički obrt su relikvijari, kadionice, lampice, češljevi, privjesci, posudice, pa čak i novac. Što se tiče nalaza u Saloni koji bi spadali pod ovu kategoriju možemo navesti tek njih par. To su: kameni relikvijar u obliku sarkofaga sa središnjim urezanim križem, vjerojatno iz VI. st., fragment koštanog češlja sa prikazom Krista i apostola Pavla ( na drugoj strani Krist i apostol Petar) te lampica s križem u sredini u kojem su tri geme s umetnutim križem i jaganjcem, oboje iz V.st. U ovu kategoriju bi se mogao ubrojati i novac nađen na području Salone koji potječe iz lokalne kovnice organizirane u VII. St. Ali taj novac nema baš neku veliku umjetničku vrijednost s obzirom da su oblježja na aversu ( Justinijan ) i reversu (križ) dosta niske kvalitete.

VI. Zaključak

Kraj VI. st. je turbulentno razdoblje za carstvo i uskoro će doći do njegova propadanja i krajnje pretvorbe u ono što kasnije znamo pod Bizantskim carstvom. Pod povećanim pritiskom zbog raznoraznih pljačkaških pohoda i ratova vlast u Konstantinopolu više ne može zaštititi svoje gradove na istočnoj obali Jadrana.

Period ranokršćanske kulture izmijenio je u potpunosti antički grad Salonu od početka IV. st. do kraja VI. st. u kasnoantički („ranokršćanski grad“). Nakon proučavanja urbanog razvoja Salone kroz taj period može se zaključiti da bi grad najvjerojatnije vrlo brzo poprimio standardni oblik srednjovjekovnoga grada i nastavio svoj prirodni razvoj kao i svi drugi gradovi. Nažalost Salona nestaje kao grad početkom VII.st pred pljačkaškim pohodima Avara i Slavena. Pučanstvo se seli pod zaštitu zidina obližnje Dioklecijanove palače gdje se kasnije razvija moderan grad Split.

Kršćanska kultura u ovim područjima će se nastaviti razvijati i u kasnijim razdobljima pod okriljem Hrvata koji će naseliti prostor Dalmacije.

VII. Literatura

1. Antika, Nenad Cambi. ISBN: 953-178-144-3; Izdavač: Naklada Ljevak; Godina: 2002

2. Antički grad na istočnom Jadranu, Mate Suić. Zagreb : Sveučilišna naklada Liber, 1976

3. History of Salonitan Christianity, Ejnar Dyggve. Oslo : H. Aschehoug, 1951

4. Antička Salona, uredio Nenad Cambi. Split : Književni krug, 1991

5. Salona Christiana, Arheološki muzej, Split, 25.9.-31.10.1994, uredio Emilio Marin, Split : Arheološki muzej, 1994.

6. Starokršćanska Salona : studije o genezi, profilu i transformaciji grada, Emilio Marin. Zagreb : VPV : Latina et Graeca, 1988.

-----------------------
[1] O salonitanskim mučenicima usp. F.Bulić, Mučenici solinski

[2] D. Rendić-Miočević, nova solinska turnjačica sjeverno od foruma NAHD 55, 1963, str. 205

[3] N. Cambi, Antika, naklada ljevak, Zagreb 2002. , str. 213

[4] 4. Iz zapadnih zidina izvađena je stela Gaja Utija, ara Pomoponije Vere, a fragmenti sarkofaga pronađeni su uz čitavu sjevernu fortifikacijsku liniju, što znači da su bili uporabljeni kao građevinski materijal. F.Bulić, Il monumento sepolcrale di Pomponia Vera estratto dalle mura perimentrali dell' antica Salona, Bd. XXVI, 1903, str. 3 i d. tab. I-V ; M. Abramić, spomenici iz bedema stare Salone, VAHD I. 1928-29. Str 56 i d. Tab. V, 6.

[5] N. Cambi, Amfore kao građevinski materijal u bedemima Salone, VAHD LXIII-LXIV, 1961-62, str. 145 i d.

[6] O toj nekropoli, usp. R. Egger – E. Dyggve, Forschungen in Salona III, Wien, 1939, str. 5. I d.

[7] Ima više takvih natpisa na kojima se spominju ljudi podrijetlom iz Panonije i drugih sjevernih krajeva blizu limesa. R. Egger, Forschungen in Salona II, str 108. i 109. Br. 284 i 288, sl. 61, 64

[8] M. Suić, Antički grad u Hrvatskoj, Zagreb 1976, str. 248. I d.

[9] B. Gabričević, Studije i članci o religijama i kultovima antičkog svijeta, Split 1987. , str 259. I d.

[10] B Gabričević, Studije i članci o religijama i kultovima antičkog svijeta, Split 1987. , str. 273. I d.

[11] B Gabričević, Studije i članci o religijama i kultovima antičkog svijeta, Split 1987.str. 266. I d.

[12] N. Cambi, u E Dyggve, Povijest salonitanskog kršćanstva, Split 1996. Str. 140 i d (pogovor)

[13] Usp. F. Bulić, Scavi nella basillica episcopalis urbana a Salona durante gli a. 1903 e 1904 Bd XXVII, 1904. St. 121 tab. XIV, XV.

[14] E. Dyggve, History of Salonitan Christianity, Oslo 1951.

[15] N. Cambi, Starokršćanska crkvena arhitektura na području salonitanske metropolije, Arheološki vestnik XIX, 1978, str. 606 i d

[16] Usp. Bilj. 9“9Gerber, Forschungen in Salona I. Wien 1917, str.23, tab IV i E. Dyggve, History of Salonitan Christianity, Oslo 1951.

[17] E. Dyggve, History of Salonitan Christianity, Oslo 1951.- str. 238.

[18] E. Dyggve, History of Salonitan Christianity, Oslo 1951. – str.245.

[19] E. Dyggve, History of Salonitan Christianity, Oslo 1951.- str. 250.

[20] E. Dyggve, Nova bazilika discoperta u Solinu, Peristil II, 1957, str. 58 i d.sa sl.

[21] O takvim otvorenim prostorima usp. N. Duval, Le systeme palatial en Orient, en Grece et a Rome. Actes du Colloque de Strasbourg 19-22, juin 1985, Universite des sciences humanes de Strasbourg 9 ; P. Ellis, Power, Architecture and Decor. How the late Roman Aristocrat Appears to his Guests, u Roman Art in the Private Sphere. New Perspective on the Architecture and Decor of the Domus and Villa, The University Press 1991. (ed. E.K. Gazda), str. 119, sl. 1 i d.

[22] E. Dyggve, History of Salonitan Christianity, Oslo 1951.

[23] N Cambi. N. Cambi, Antika, naklada ljevak, Zagreb 2002. ; E. Dyggve, History of Salonitan Christianity, Oslo 1951.

[24] . R. Egger, Forschungen in Salona II, Wien 1926. ; E. Dyggve, History of Salonitan Christianity, Oslo 1951

[25] N. Cambi, Antika, naklada ljevak, Zagreb 2002, str. 222

[26] R. Egger, Forschungen in Salona II, Wien 1926. ; E. Dyggve, History of Salonitan Christianity, Oslo 1951; u N. Cambi, Antika, naklada ljevak, Zagreb 2002.

[27] R. Egger, Forschungen in Salona II, Wien 1926. ; E. Dyggve, History of Salonitan Christianity, Oslo 1951; u N. Cambi, Antika, naklada ljevak, Zagreb 2002.

[28] N. Cambi, Sarkofag Dobroga pastira i njegova grupa, Split 1994.

[29] J. M. C. Toynbee, The Religious Background of some Sarcophagi in Northern Italy and Dalmatia, JbaChr, 18, 1975. ; u N. Cambi, Antika, naklada ljevak, Zagreb 2002.

[30] G. Koch, Zum Hyppolytossarkophag aus Salona, VAHD 77, 1984.

[31] Ž. Rapanić, Predromaničko doba u Dalmaciji, Split 1986. ; I. Fisković, Solinski tip starokršćanskih sarkofaga, ARR 12, 1996.

[32] N. Cambi, Antika, naklada ljevak, Zagreb 2002.

-----------------------
Sl. 10 Basillica orientalis, VI. St. (prema E. Dyggveu)